dr. Franjo Bučar

Školovao se u Zagrebu, Beču i Stockholmu, gdje je proučavao gimnastički sustav Švedske.

Kao povjesničar književnosti, bavio se istraživanjem protestantske književnosti u Hrvata, a pisao je i o skandinavskim književnostima. Bio je istaknuti sportski pisac. Napisao je više priručnika za mnoge vrste sportova.

Bio je popularizator i pokretač uvođenja mnogih sportskih disciplina u Hrvatskoj, primjerice gimnastike, skijanja, hokeja na ledu i drugih sportova.

Sudjelovao je u osnivanju brojnih klubova i strukovnih saveza, a odigrao je i istaknutu ulogu u sokolskoj organizaciji. Ostavio je opsežnu korespodenciju sa značajnim ličnostima europske kulture i sporta. Sakupio je biblioteku od nekoliko tisuća svezaka. Nagrađen je brojnim domaćim i stranim priznanjima. Godine 1909. izabran je za prvog predsjednika Hrvatskog sportskog saveza. Može se reći da je Franjo Bučar donio sve sportove u Hrvatsku koji su za njegova života postojali. Osnivač je i predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora, koji u početku djeluje u Zagrebu. Član je Međunarodnog olimpijskog odbora od 1920. do 1946. godine.

Državna nagrada za šport “Franjo Bučar” najviša je nagrada koju Hrvatska država dodjeljuje za izuzetna dostignuća u području razvoja sporta kao i postignuća glede trajnog razvoja sporta. Dodjeljuje se od 1991. godine.

Najveće postignuće dr. Franje Bučara u sportu kojim se on bavio (a nastupao je u sportskoj gimnastici, klizanju, skijanju i mačevanju) je bilo drugo mjesto u “strmoj vožnji” na skijaškom natjecanju u Pragu 1896. godine

Faust Vrančić

Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je godine 1551. u Šibeniku. Još kao dječak otišao je iz rodnoga grada u Ugarsku svome stricu biskupu Antunu Vrančiću.

Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednog diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskog i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo.

Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II. godine 1579., Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom… što ostavlja jak utjecaj na njegov rad.

Eduard Slavoljub Penkala

Rođen je 20. travnja 1871. u Slovačkoj, poljsko-nizozemskog podrijetla. Jedan je od najznačajnijih izumitelja s početka 20. stoljeća. Nakon mature 28. rujna 1892. i završetka studija na sveučilištima u Beču i Dresdenu, diplomirao je na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Dresdenu 25. ožujka 1898. i pisao doktorsku disertaciju s područja organske kemije. Nakon ženidbe izabrao je Zagreb kao boravište svoje obitelji i nastanio se na današnjem Trgu kralja Tomislava br. 17. Ovdje je počela njegova blistava karijera. Prihvatio je državnu službu i 14. lipnja 1904. položio službenu prisegu. S vremenom je svom imenu pridodao Slavoljub i postao naturalizirani Hrvat.

Od 1919. bio načelnik higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja (Odjeljenje za rasnu, javnu i socijalnu higijenu) u Beogradu; postavio je temelje javnozdravstvenoj službi u Jugoslaviji i osnovao niz socijalno-medicinskih ustanova. Izgrađujući naprednu medicinu došao je u sukob s komercijaliziranom medicinom, a zbog svoje socijalnodemokratske ideologije postao je nepoćudan vladajućim krugovima. Nakon prisilnog umirovljenja 1931. bio je stručnjak Higijenske organizacije Lige naroda u Kini. Zaslužan je za reformu nastave na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, osnivanje Više škole za medicinske sestre i Medicinskog fakulteta u Rijeci. Izradio je ustav Svjetske zdravstvene organizacije te je 1948. predsjedao Prvoj svjetskog zdravstvenoj skupštini u Ženevi. Bio je prvi potpredsjednik Ekonomskog i socijalnog vijeća OUN-a.